Posada na VOR-u na kojem sam jedrila bila je sastavljena od djevojaka među kojima su bile i dvije s kojima sam u regati prejedrila Atlantik, Stefanie i Melanie. Osim njih imali smo i četiri muškarca, stalna člana posade jer na ovakvu jedrilicu ne može se doći i tek tako iz prve zajedriti. Jednostavno je nemoguće u jednom danu shvatiti sve što je potrebno za jedriti na jednom Volvu. Ali već na trening regati Piran - Pula, gdje smo odjedrili 50 milja u orcu po jugu, dečki su shvatili da će im biti lako s nama. Jedino nam je falio jedan pravi bowman, ali sad znamo za drugi put. Moram priznati da sam uživala u obje etape. Noćna regata mi je bila posebna... start u samoj luci bio mi je baš emocionalan doživljaj. U tim uvjetima gdje smo najveći u toj gužvi, pa sumrak i pomalo smanjivanje vidljivosti... stvarno nešto lijepo a i zahtjevno. Drugi start, u subotu ujutro, po bonaci, imao je izazove druge vrste. Trebalo je po toj bezvjetrici pokrenuti 14 tona. Bilo je toliko malo vjetra da smo se ohrabrile i za podizanje genakera po prvi put, a onda nakon izlaska iz luke bonaca i valovi. Bilo je stvarno teško dok se nismo dokopali Porera. Inače, cijelo to vrijeme jedrile smo iza Gringa. Stvarno velik izazov bio je prestići taj brod. To smo pokušavale sve tamo do iza Istre, kod Ližnjana ako se dobro sjećam. Tek tamo smo, nakon što smo odrolale drifter da budemo malo brže neovisno o kutu, prije nego je stgla bura, uspjele proći. Kad znaš da si najveći brod na regati i da nema niti jedan slične veličine, očekuješ da će biti jednostavno. Kad je stigla bura bilo je nešto lakše, ali svejedno smo imale dosta promjena jedara... kako to već ide na velikom brodu. Uglavnom, cure su uživale. Većinu sam poznavala s nekih ranijih projekata, a nekoliko ih sam vidjela po prvi put. S te strane i ovaj projekt je bio potpuni uspjeh. Kad je sve završilo bilo je aktualno samo pitanje što je sljedeće :)

U petak nismo odjedrili noćnu regatu jer nam se posada okupljala, tek je navečer stigla iz Zadra, ali za subotu smo bili u potpunosti spremni. Startali smo u portu po nekakvoj burici s genakerima i tu se vozili vrlo malim brzinama. Iz porta smo izašli prvi, a tamo nas je dočekao nekakav levanat i mareta iz tri strane... điga od kraja, od juga i od kurenta... i tako nam je bilo do Porera. Puhalo je od 2, pa do 7-8 čvorova na refule. Porer smo okrenuli prvi, a VOR je cijelo vrijeme bio iza nas. Takav poredak bio je do iza Kamenjaka kad je na toj poziciji totalno zabonacalo i VOR to iskorištava da nas zaobiđe. Nakon toga smo se ponovno lovili i uspjeli smo ga proći kod jednog otočića gdje smo se mi dali sasvim u kraj, a pretpostavljam da se oni nisu htjeli približavati zbog gaza. U tom novom poretku nastavljamo jedriti neko vrijeme, ali čim je zapuhalo više ga nismo vidjeli :) Ta bura što je zapuhala bila je poprilična i mi smo izmjerili do 25-26 čvorova i to zadnjih desetak milja, s tom burom smo se u stvari i prebacivali od Istre do Cresa.