Priča o organizaciji Europskog prvenstva krenula je na prijedlog Marka Marinovića koji je zajedno s Nikolom Deškovićem 2018. jedrio na Europskom prvenstvu klase u gradu Pori u Finskoj gdje je istaknuta kandidatura Splita kao lokacije za iduće Europsko. Naše EP trebalo se održati 2020. godine, tako da se intenzivno na organizaciji radilo već od 2019. godine. Razgovaralo se s Gradom, pa s Ministartstvom sporta, potencijalnim sponzorima itd, a onda dolazi Covid i potreba za odgađanjem regate. Tada smo vodili intenzivne razgovore s klasom da vidimo što ćemo poduzeti, jer s obzirom na fiksne troškove regate nismo bili oduševljeni idejom da organiziramo regatu za mali broj jedrilica. Na koncu se odustalo od organizacije za 2020. a iskreno, nismo bili sigurni ni što ćebiti ove godine, ali eto, krenuli smo s poslom i rekli sad ili ikad :) Na kraju smo dobili 50 prijava, što je sasvim u redu. Na početku smo se nadali da će ih biti ok o70, ali s obzirom na ove okolnosti kad se ljudi teže odlučuju na putovanje, a mnogima je ovo ipak samo hobi, super smo zadovoljni i ovim brojem. Oko same organizacije uspjeli smo okupiti hrpu naših mlađih jedriličara i roditelja i ostalih članova i prijatelja kluba koji su nam puno pomogli za vrijeme samog održavanja regate i bili glavna snaga i bez kojih to ne bi ni blizu tako dobro funkcioniralo. Najveći hit regate bili su klinci iz Optimista koji su sa Želom bili logističari zaduženi za dočekivanje i brigu oko kolica na pontonima. Svaki dan kad bi svakog ispračali svakom bi poželjeli sreću, a kad su ih dočekivali svakog su pitali kako su prošli. To su svi jedriličari komentirali i bili oduševljeni tim pristupom. U svom stresu organizacije takvi nekakvi momenti su ono kad vidiš da klub ima energiju za tako nešto izgurati do kraja i da svi na kraju budu zadovoljni, a s druge strane to su i motivacijski elementi za hvatanje u koštac s nekim sličnim budućim projektima! A inače kad se to zbroji s infrastrukturom koju klub ima na raspolaganju, počevši od velikih hangara i lučice, bilo bi šteta da se klub nije kandidirao za organizaciju ove regate. Pri tom dosta stvari koje smo napravili u klubu u proteklih godinu - godinu i pol puno su nam pomogle, a i sama organizacija ovog Europskog prvenstva bio nam je motiv da se s tim nekim zahvatima uhvatimo u koštac... da stavimo rampu na ulaz, da zasadimo zelenilo, a s druge strane sve to i dalje ostaje u klubu. Moj najveći problem u svemu ovom bio je na kraju se maknuti iz organizacijskog dijela i prebaciti se u natjecateljski mod. Trebala sam sve informacije skupiti i prenijeti ih drugim ljudima s nadom da će oni znat raspolagati s njima i moram im se zahvaliti što me nisu puno zvali :) To je osobno meni bio najveći izazov.

S organizacijom smo počeli prije dvije godine. Jedna od prvih akcija s kojima smo počeli bilo je što sam s Markom Marinovićem i Bojanom Gregom angažirao Talijana Barija, da dođe kod nas u svojstvu premjerača i da nas trojicu osposobi da postanemo nacionalni premjerači. Tako smo u principu omogučili Hrvatima da imaju brodove koji su legalni, a i eliminirali smo potrebu da nam zbog takvih poslova dolaze ljudi iz vani. Tako da smo ona prva dva dana Europskog prvenstva, prije nego se krenulo s jedrenjima, mi radili premjeravanje a jedan finski međunarodni premjerač bio je supervizor. Mislim da smo taj dio posla odradili izvrsno, jer smo prvog dana premjerili oko 80% flote i to do 3-4 sata poslijepodne, a bilo je predviđeno da to radimo do 6 sati. Tako da nam je za idući dan ostalo par brodova i još nekoliko koji su morali ispraviti neke stvari. Uglavnom su svi bili manje više u redu, osim par Belgijskih posada koje su imale brodove lakše za 1 - 1.5 kg, ali to su lako doveli u red ubacivanjem utega. A što se mene konkretno tiče još sam bio uključen i u izradu nagrada. Napravili smo ih u firmi Dalstroj u Splitu s tim da su imali i jedan dio koji je donirao g.Gaćina, inače jedriličar i vlasnik krstaša Jonathan III, dok je dizajn djelo g.Lampalova. Inače smo taj dizajn koristili kao nagradu na regatama šljuka i ranijih godina, a ove smo ga samo malo modificirali. Dobra nam je stvar i to što smo cijeli klub preuredili proteklih godinu - dvije, pa nam je i to uvelike pomoglo u nekim segmentima organizacije. Naime, osnovni problem kod ovog tipa regate je što svi natjecatelji dolaze sa svojim automobilima i svojim trajlerom na kojem je uglavnom samo po jedan brod i to sve onda treba negdje smjestiti. Tako da je to 50 auta, 50, trajlera, 50 brodova koji idu vani nakon regate... nije ono kao npr. na regati Lasera kad na stotinjak brodova bude dvadesetak trajlera. S druge strane dobro je bilo što nije bilo puno pratećih, trenerskih gumenjaka. Bila su samo 3-4 gumenjaka s trenerima... Španjolci, Talijani i Belgijanci, dok su se svi ostali oslanjali na to da ćemo mi kao organizatori osigurati određeni broj brodova za pratnju. Pri tom je najvažnije bilo da osiguramo dovoljan broj brodova za tegalj. Što se toga tiče najviše je bilo nekakve rasprave drugog dana jedrenja, kad je bilo dosta vjetra. Na 3 metra visine puhalo je 23 čvora. Tu je nastalo malo panike među natjecateljima jer ima ih dosta što nisu bili spremni na malo jače uvjete, pa su se pojedinci malo prepali za sigurnost. Ali na kraju je sve proteklo u redu. Jedina ozbiljnija situacija bila je s jednom Poljakinjom kojoj su se ukočila leđa i ona je između drugog i trećeg plova evakuirana s mora u motornom brodu u pratnji doktorice koja je bila cijelo vrijeme na regatnom polju. Ona je potom provela jedan dan u Splitskoj bolnici, a nakon toga je letjela u Poljsku i srećom to je bila jedina ozljeda na regati. Jedino što su svi bili malo umorni nakon tog drugog dana, jer su odjedrena tri plova po tom jačem vjetru. Uglavnom, mislim da su svi bili zadovoljni sa svim kako je proteklo na moru. Istina, neki su mislili da se taj treći plov mogao odjedriti i neki drugi dan, ali Regatni odbor nije uopće htio riskirati da ne bude dovoljan broj plovova, jer format natjecanja u Šljuci dozvoljava odbacivanje tek nakon 7. plova. Što se tiče mog i Josipinog jedrenja, mi smo stvarno očekivali da će ovo prvenstvo biti održano prošle godine, pa smo se prije dvije godine počeli ozbiljnije pripremati. Krenuli smo u teretanu po tri puta tjedno. Nastavili smo to i danas, ali problem je nastao kad je nastupio prvi lock down. Mi nakon jeseni, kad se makne sat, ne možemo više jedriti kad završimo s poslom, već samo vikendom i to samo ako je dobra prognoza i ako nema neke od regata krstaša i ORC-a na kojima također jedrimo. Tako da se zimi broj treninga značajno smanjivao, pa se desio Covid. Istina, u to vrijeme je situacija bila takva da smo i mogli nešto malo jedriti, jer brod nije klupski i nalazi se van kluba pa se na nas nije odnosila zabrana izlaska na more koju su imali svi klubovi po pitanju treninga, ali zbog kolegijalnosti prema ljudima iz kluba nismo htjeli ići na more. I kako se ta Covid situacija rastezala tako se pomalo izgubio žar za treniranjem... Onda je došla 2021. i malo više smo se morali angažirati oko organizacije, ja sam u međuvremenu promijenio posao i tako da su nam rasporedi stvarno bili prenatrpani, te u principu nismo ništa ni trenirali. Kad pogledamo godinu dana unatrag, možda smo na moru bili deset puta. S druge strane mislim da je bilo dosta dobro što imali Prvenstvo Hrvatske tjedan dana ranije. Bio je samo jedan uspješan plov i prvenstvo je propalo, ali to i dva plova u pokušaju dobro su nam došli da se malo uhodamo i ponovno uđemo u ritma jedrenja i regatavanja tako da kad je došlo EP mislim da je bilo OK. Bili smo zadovoljni brzinom broda i svim ostalim, ali tek nakon drugog dana smo pohvatali trim broda za prijelazne uvjete između različitih settinga, trima jarbola, tenzija sarči i takvih stvari. Kao što za svaku klasu, tako i za Šljuku, na internetu se mogu pronaći postavke broda. To nije ništa problem, ali poanta je skužiti kad se prelazi s jednih postavki na druge. Ako se prebaci prerano izgubi se energija u jedrima i onda si spor. Ako odeš prekasno onda imaš previše snage u jedrima i topiš se, pa si spor, tako da treba ići na regate i trenirati da se mogu uspoređivati brzine s drugima i skužiti kad je taj trenutak. I to je u principu to što smo mi nakon drugog dana shvatili. 20. mjesto iz prvog dana bio nam je najlošiji rezultat i svakim danom smo bili sve brži i konkurentniji. Također su nam i startevi svakim danom bili sve bolji i sam osjećaj u regati. Nije nas opterečivalo to da li smo dovoljno brzi, da li smo dobro startali... uglavnom, mogli smo se posvetiti isključivo jedrenju. Moram spomenuti da je također i višenje u brodu dosta specifično i teško iako idemo u teretanu tri puta tjedno. U njoj se može ojačati generalno, ali ne može se pripremiti baš za višenje, osim na nekom simulatoru, tako da nas je prva dva dana dosta boljelo. Visili smo puno, ali noge su boljele... Treći dan je bilo puno bolje. Mogli smo se izbacivati koliko smo htjeli, tako da nismo imali u glavi kočnicu ni po tom pitanju. Imali smo jednu situaciju da smo bili u jednoj orci i negdje na pola stranice Josipa mi govori da je bole noge, da ne može više, da mora malo uči u brod. A ja je pitam "dobro, a bi li ti pomoglo da znaš da smo trenutno vodeći" :) jer ona ne vidi drugu stranu polja. Zna da smo na našoj prvi, ali ne vidi drugu, a stalno je bila koncentrirana na vožnju, reguliranje vanga itd. I ona odgovori da bi joj to pomoglo i nastavi visiti cijelu orcu :) I tako, da je to bila jedna mentalna prepreka koju inače treba svladati treningom, također kao i neke druge probleme, da bi se mogao fokusirati isključivo na jedrenje. I suma sumarum bili smo na kraju 12. a želja nam je bila završiti između 10. i 20. mjesta. U stvari ne toliko želja, koliko realnost koju smo očekivali s tim da je ovo 12. mjesto ispalo stvarno kao vrhunski rezultat. Ono što mi je najvažnije je to da smo vidjeli da možemo bez problema jedriti s najboljima, da smo u puno trenutaka bili brži od najboljih. Pri tom mislim na Španjolce, jer Amerikance nisam toliko ni susretao na polju. Oni bi obično startali lijevo i prvi dio orce vozili na tu stranu, a ja bi startao desno i vozio prvi dio orce desno. Tako smo otvarali polje i nije bilo puno razlike između lijeve i desne strane na početku, ali u prilazu bovi je zato bilo velikih razlika po maestralu. Uvijek je to Čiovo kad smo bili manji tražilo da se jedri desno, ali polje je bilo malo visočije nego inače. Bili smo u visini Gospe od Prizidnice i često se znalo desiti da lijeva strana prevlada, odnosno da budu dva vjetra u gornjem dijelu polja. Tako da nismo viđali Amerikance, ali Španjolce jesmo. Pri tom mislim na ove što su bili drugi u generalnom plasmanu. Njih smo često prolazili i u orcu i u krmu, ali mi smo imali nekih drugih problema, a oni treniraju non stop. Sad smo dobili i poziv da dođem kod njih u listopadu u Mahon na Menorcu da dođem kod njih na trening i kasnije na neku regatu. To je za njih regata nižeg ranga, ali samo iz njihovog kluba na njoj će biti 16 brodova! Doći će i još neki Belgijanci itd. Princip im je da svatko od njih ima po dva broda i onda zovu ljude kod sebe, daju im brodove i treba se samo jedriti.