Nakon završetka kvalifikacija za Olimpijadu napravile smo pauzu nakon koje smo nastavili s treninzima baš ciljano za ovo Europsko prvenstvo i da nam je ovo prilika za postolje, jer smo očekivale da će neke od djevojaka koje su jedrile u Tokiju napraviti pauzu i da neće doći. Uglavnom, napravile smo nekoliko blokova treninga po 12 dana i stvarno ozbiljno se pripremale. Dok su trajale OI bile smo u Zadru i "potajno" trenirale u svom klubu. Čak nije bilo ni Karla, on je bio s juniorima, tako da smo se nas dvije baš fokusirale na neke detalje s obzirom da su slični uvjeti u Zadru i u Tessaloniki. Ja sam inače bila dolje prije deset godina, ali je regata bila usred zime, tako da je bilo totalno drugačije, pa to nije bila neka prednost. Ovog puta s nama je otputovala i Anđela, Mihaelina sestra. Ona je preuzela velik dio logističkih obaveza na sebe i to nam je odlično došlo jer naša klasa je logistički dosta zahtjevna, a također je puno pomogla i po pitanju kuhanja, malo bi nas izmasirala, te još jedna perspektiva jer jedri u Nacri a bila je također i izvrstan kormilar u juniorskim danima. Tako da nam je uz Karla to bila još jedna velika pomoć! Kad smo prvi put vidjele prognozu za te dane uhvatila nas je muka. Sve su bili laganini uvjeti... od 6 do 8, pa možda do 11 - 12 čvorova, ali u vrlo kratkim periodima. A najveći problem bio je što smo sve jedrile u jednoj floti, a to je za 49er kaos! Inače je pravilo klase da je za zlatnu skupinu najviše 25 u grupi, a ostali, koliko god da ih ima, da su svi u srebrenoj skupini. Ali nama su stavili da od prvog do posljednjeg dana jedrimo u jednoj grupi. Kad je mali vjetar to je opći kaos. Ako ne uđeš iza dvadesetog mjesta to je uspjeh i to treba držati do kraja. Uspjele smo se i držati toga i dva najlošija mjesta su nam 21. i 22. Matematika je po to, pitanju vrlo jednostavna, pogotovo jer na 15 plovova imamo samo jedno odbacivanje! Poučene dotadašnjim iskustvom regatu smo otvorile malo konzervativnije. Prvi plov ulazimo kao 14., pa smo u drugom bile druge i u trećem ponovno 15. i mislim da je to bilo odlično. Tako da smo tih prvih par dana bile oko 6. mjesta. U tom prvom dijelu regate skupljale smo "zalihe", odnosno trudile smo se biti unutar tih prvih 20, bez crnih zastava i slično, da bi onda u završnici mogle krenuti s malo više rizika. Bilo je izvrsnih dana. Npr. jedan smo imale četiri plova i stvarno mi je drago da smo ja i Miha uspjele taj dan odraditi vrhunski. Dan smo počele s 11. mjestom, a nakon toga pobjeđujemo i ulazimo u cilj dva puta kao treće. Taj dan nas je najvjerojatnije doveo do medalje jer smo tada napravile ozbiljnu bodovnu razliku. Imale smo zalihu koja nam je dozvoljavala da kiksamo u nekom od idućih plovova, to su bili naši jokeri. Odmah nakon toga smo kiksale s ta dva dvadeseta mjesta :) ali smo zato treći plov tog dana ušle kao 11. i malo popravile dojam i to nam je psihološki bio vrlo važan moment za nastavak jedrenja idućeg dana. Vidjelo se da i ostale posade imaju problema, pa je bilo malo lakše. Inače su uvjeti stvarno bili loši. Npr. u jednom plovu jedrimo posljednju orcu na desetom mjestu i onda u zadnjih 100 metara ispadnemo iz linije vjetra i uđemo dvadesete i tako dva puta. Inače je vjetar stalno bio s juga, a predzadnjeg dana je okrenulo na sjeveroistok, kao naša bura, isto s kraja i tu znamo da smo dobre na tim refulima. A u zadnjem danu očekivale smo još dva plova i medal race. Ali bila je utrka s vremenom. Inače niti jedan start nije bio prije jedan poslijepodne, a time limit za posljednji dan bio je da niti jedan start ne smije biti iza 16:00 za cijelu flotu, dok se medal race morao startati do 18:00. I to je psihički bilo dosta naporno, jer trebaš biti nabrijan za regatu, a znaš da te čeka cijeli dan na moru. Plov za odličja isto je bio po lošim uvjetima kao i ostali plovovi. Na startu je zapuhalo, ali je palo u drugoj orci. Startale smo čisto, nismo ništa riskirale. Bilo nam je bitno da Dankinje i Maltežanke ne uđu u cilj prve, a da mi ne uđemo iza sedmog mjesta. Ali toliko toga se izrotiralo u cijelom plovu. Vidjele smo da su Talijanke daleko prve i da ih nitko ne može uhvatiti. Na drugom u bile super brze Nizozemke i s obzirom da je polje bilo tako kratko znale smo da su prva dva mjesta osigurana. Tu su još bile Kanađanke koje su na kraju bile brončane, a Dankinje i Maltežanke su se borile međusobno iza njih i mi smo bile na šestom mjestu. Tako da smo mi bile osigurane, a kod Dankinja i Maltežanki doslovno je presudio posljednji plov. Naime, po pravilima klase, ako je jednak broj bodova pobjedu odnosi ona posada koja je bila bolja u medal raceu. Tako da nakon 15 plovova taj jedan plov donosi Maltežankama 4. mjesto. Njima je bilo baš ono, borba do samog kraja. U zadnjoj krmi Dankinje su išle u "straight set", Maltežanke u "jibe set", ono, baciš kockice i na križanju tko je ispred taj odnosi pobjedu. Stvarno dramatična regata.. Maltežanke su ušle u cilj i nisu znale da su treće među Europskim posadama, Karlo im je rekao :)

A kako je izgledalo... kao i svaka regata... stres :) ali došle smo stvarno spremne. Nakon završenih kvalifikacija za OI nismo znale hoćemo li nastaviti dalje. Rekle smo da ćemo ići na ovo Europsko i možda još kasnije na Svjetskom, pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Nismo imale što izgubiti. Zajedno jedrimo od ljeta 2017. i cijelo vrijeme je u 49erFX-u. Konstantno smo trenirali zbog pokušaja hvatanja norme za Tokio i evo tek sad je napokon sav taj trud došao na naplatu. Sve se posložilo. Mislim da smo nas dvije najviše profitirale lani, kad je bio lock down, jer čim su nam dozvolili da možemo trenirati mi smo odmah krenule na more i cijelo ljeto smo provele u Zadru na treninzima. Prva regata nam je tada bila Prvenstvo Italije nakon kojeg smo otišle na Europsko prvenstvo gdje smo napravile malo bolji rezultat. Tada smo bile osme. Konkurencija je bila stvarno jaka, jača nego na svjetskom prvenstvu i trebalo mi je malo vremena da se to meni sve slegne i da prihvatim da smo u samom vrhu :) Kako smo nas dvije među visočijim posadama, malo smo i teže od ostalih posada kojima je i malo teže nabiti kile, pa idemo puno bolje po jačem vjetru. I onda kad bi se desila bonaca hvatale bi se za glavu, ali izgleda da se i to promijenilo, sad smo i po bonaci vrlo dobre. U Grčkoj su bili stvarno lagani vjetrovi, ali čim bi se mogle malo ispružiti na trapezu to bi bilo to. Ali uspjele smo se držati i po tim laganim vjetrovima, tada je vrlo važna tehnika. Lako je onim malima. One sjednu i voze, lete po zraku, a nama svaka greškica dođe na naplatu. Jedan val pogriješiš i zacoketaš. Sve ove regate koje smo jedrile do sada... i SP u Novom Zelandu i Australija... bile smo tu negdje naprijed i gurale se, ali tu je bio problem taj tehnički deficit. Nismo imale pravi trim, a ni brod nam je bio stariji... Sad kad smo promijenile brod vidimo ogromnu razliku. Bilo je tih nekih stvari na koje nismo mogle utjecati, a puno su značile. Mogle smo trenirati koliko god smo htjele, ali ako je brod bio takav kakav je, nije mu bio pogođen trim... Uglavnom, novi brod smo preuzele otprilike prije godinu dana, ali nismo s njim zajedrile s njim na tom Europskom prvenstvu. Ipak ga prvo treba istestirati, priviknuti se malo na njega. To sve sa strane izgleda isto, ali sitnice su vrlo važne. Ta prilagodba nam je išla brzo i odmah smo vidjele koliko je bolji od novog broda. Nakon nekog vremena brod omekša. Voziš na valu i osjetiš da brod nije čvrst, da ne prođe kroz val... I na tom starom sam se naviknula da trebam puno raditi da bi brod išao, a sad je skoro dovoljno samo da se zakačim na trapez i da je to sve :) mislim, nije baš tako, ali to je da se shvati kolika je ta razlika. Uglavnom, sad smo došli do nekih brojeva koji nam osiguravaju pravi trim za razne uvjete, ali sad stižu novi jarboli i nova jedra i sad treba sve to tražiti iz početka. A što još reći o Grčkoj. Tamo smo jedrili samo poslijepodne, jer kroz jutro nije bilo vjetra. Vratili bi se s mora oko 19:30, pa još trebaš čekati pola sata da istekne protestno vrijeme i tek oko osam bi krenuli put apartmana. Pa tamo dok dođeš, svi su umorni, pa tko će kuhati :) Srećom, s nama je otputovala i moja sestra Anđela. Pomogla nam je da kad smo bili izvan regate da ne mislimo puno o stvarima koje su nas opterećivale. Inače smo ja, Enija i Karlo stalno sami po tim regatama i ovog puta najviše nam je pomogla psihički, a i Karlu u gumenjaku da se njih dvoje zajedno nerviraju i da jedno drugo smiruju :) premda mislim da je Karlo puno više nju smirivao nego ona njega. Bio je jedan plov kad je bilo strašno vruće. Svih dana vjetar je bio stvarno lako predvidljiv. Sve promjene su se dešavale u isto vrijeme. Iste promjene su se dešavale svakih sat vremena, uvijek bio otišao po 10° u lijevo i tako na kraju dana bi polje bilo zarotirano 50° i tako svaki dan. I taj dan je pao vjetar i za promjenu otišao u desno. Dobro, mi smo to pročitale i otišle u desno i nama je to desno izdušilo i dalo je lijevo. Sljedeći plov smo vidjele da je otišlo lijevo, pa i mi tamo, ali se nismo uspjele prebaciti na vrijeme i otišle malo preko lay linea i kad je Anđela to vidjela, cijela se snervala :) Ulazimo mi u cilj, dolazimo na gumija i po putu se nas dvije raspravljamo što je trebalo napraviti, ali kad smo došle do nje bilo je.... :))) Tada smo se malo trgnule... inače, Anđela je 5 minuta starija od mene :) A po pitanju kuhinje Karlo nam je glavni u timu. Kad imamo slobodan dan pomognemo i nas dvije, ali kad je regata stvarno ne možemo. Kad dođemo u apartman dok se otuširamo i sredimo on napravi večeru, a bude tu svega. Nije da jedemo samo pašte, kad je day off ispeče nam meso, kad je hladniji dan i kad imamo cjelodnevni program navečer spremi tingul i neko varivo, šnicele u toču, pa to ujutro bude vrhunski, kao da smo kod mame doma, a bude i juhica tu i tamo :)